Bruxelles, 28. studenog 2023. U Bruxellesu je održan hibridni događaj u organizaciji DG Mare, kao nastavak na pokretanje “Partnerstva za energetsku tranziciju” 16. lipnja. Radionica je okupila razne dionike (ribarski sektor, nevladine organizacije, savjetodavne odbore, nacionalne i europske uprave) s ciljem sastavljanja popisa glavnih izazova, prilika i zabrinutosti koje proizlaze iz dekarbonizacije sektora ribarstva i akvakulture. To će pružiti osnovu za dokument koji će pomoći u izradi plana za energetsku tranziciju u ribarstvu i akvakulturi EU-a te kako je financirati.
Za sektor ribarstva, energetska tranzicija znači dvije stvari. Prije svega, znači smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima, jednom od najvažnijih tekućih troškova. Nakon niza globalnih kriza, troškovi goriva postali su vrlo nestabilni i čini se vjerojatnim da će takvi i ostati. To ima ogroman utjecaj na ekonomsku održivost i otpornost ribarstva, što prelazak na alternativna goriva čini hitnim prioritetom. Drugo, kao i drugi gospodarski i proizvodni sektori, ribarstvo je vezano ciljevima Zelenog plana za klimatsku neutralnost do 2050. S obzirom na relativno beznačajan doprinos ribolovnih aktivnosti EU globalnim emisijama stakleničkih plinova – oko 0,01% – ovo je očito manji prioritet.
Kratkoročno, glavna briga ribarskog sektora je preživjeti trenutnu kriznu situaciju. U postizanju toga, porezne olakšice na gorivo i financiranje za hitne slučajeve bit će ključni. 19 milijuna eura dostupnih u EMFAF-u (do 2027.) za zamjenu motora i poboljšanje energetske učinkovitosti moglo bi pomoći u tom pogledu. Međutim, EMFAF je kritiziran kao neprikladan za svoju svrhu, s vrlo malo država članica koje koriste sredstva iz nacionalnih planova za energetsku tranziciju, sa značajnim kašnjenjima u isplatu sredstava, a do 20% sredstava izgubljeno je jer nisu potrošena. Podijeljeno među 22 obalne države EU-a, 19 milijuna eura ne bi bilo dovoljno ni u kojem slučaju, jedva dovoljno čak i za preobrazbu jednog plovila, a kamoli cijele flote!
Naknadna ugradnja novih motora i ribarskih sustava u stara plovila nema smisla i u najboljem slučaju svodi se na rješavanje problema na rubu. Umjesto toga, potreban je fazni pristup, s zacrtanim putevima koji opisuju kako sektor dolazi od mjesta gdje jest do mjesta gdje treba biti 2050. godine.
Dugoročno gledano, ribarstvo se suočava s brojnim izazovima, uključujući razvoj od 20ti stoljeću, u prikladnu za 21. stoljećesv stoljeća održivi sektor proizvodnje morskih plodova kao dio brzo razvijajućeg plavog gospodarstva. Međutim, još uvijek ne postoji zajedničko razumijevanje kako bi održivi sektor proizvodnje morskih plodova mogao izgledati 2050. godine ili kakvu će ulogu ribarstvo imati u plavom gospodarstvu. Takva vizija mora uključivati i sektor prerade i lance opskrbe, koji imaju značajan ugljični otisak i koji se trenutno uvelike oslanjaju na uvoz koji nije u skladu sa standardima održivosti EU-a.
Za više informacija: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/en/qanda_23_829
